Na Äelu Srbije
*Spisak je sastavio Istorijski institut Beograd.Â
Â
ViÅ¡eslav â prvi poznati arhont (knez) Srba. Pripadao je porodici koja je vladala Srbima joÅ¡ pre dolaska na Balkan. Iz vremena vladavine ViÅ¡eslava, njegovog sina Radoslava i unuka Prosigoja nisu poznati nikakvi odreÄeni podaci. Prema saÄuvanim izvorima Srbi su za vreme njih trojice živeli u miru sa Bugarima.
Â
Radoslavâ sin ViÅ¡eslava
Â
Prosigojâ sin Radoslava
Â
Vlastimirâ sin Prosigoja. Prvi vladar Srba o kojem je saÄuvano neÅ¡to viÅ¡e podataka i Äiju vladavinu je moguÄe približno hronoloÅ¡ki odrediti. Tokom njegove vladavine doÅ¡lo je do trogodiÅ¡njeg rata sa Bugarima kojima je tada vladao kan Presijam (836-852). Poznato je da su ga sinovi nasledili joÅ¡ za Presijamovog života, te se pretpostavlja da je kraj njegove vladavine padao najkasnije u 851. Vlast srpskih kneževa se tokom Vlastimirove vladavine proÅ¡irila i na drugu stranu dinarskog masiva. Udao je kÄerku za Krajinu, sina Veloja, župana Travunije. Zetu Veloju je dao titulu kneza. Tako je oÄuvana lokalna travunjanska dinastija, naravno pod vrhovnom vlaÅ¡Äu kneževa Srbije. Vlastimir je imao tri sina: Mutimira, Strojimira i Gojnika.
Â
Mutimir â kneza Vlastimira su nasledila trojica sinova koji su podelili državnu teritoriju. Mutimir je, kao najstariji, bio glavni vladar. Protiv Srbije je tokom njegove vladavine zaratio bugarski kan Boris. Srbi su porazili bugarsku vojsku i zarobili 12 velikih boljara i najstarijeg kanovog sina Vladimira. NeÅ¡to kasnije, Mutimir je izaÅ¡ao kao pobednik iz sukoba sa braÄom, koje je, da bi ih onemoguÄio, predao bugarskom vladaru Borisu. Zadržao je Gojnikovog sina Petra, koji je ubrzo uspeo da pobegne u Hrvatsku. Mutimir je umro oko 891/892. Imao je tri sina Pribislava, Brana i Stefana.
Â
Pribislavâ sin Mutimira. DoÅ¡ao je na vlast posle oÄeve smrti 891/892, ali je vladao samo oko godinu dana. Zbacio ga je sa vlasti brat od strica Petar GojnikoviÄ. Pribislav i njegova braÄa su utoÄiÅ¡te naÅ¡li u Hrvatskoj.
Â
Petar GojnikoviÄ â sin Gojnika. Na vlast je doÅ¡ao 892/893. godine. Posle tri godine, 895. ili 896. uspeo je da porazi, zarobi i oslepi Mutimirovog sina Brana koji ga je napao. Nedugo zatim, 897. ili 898, kao novi suparnik pojavio se Strojimirov sin Klonimir koji je odranije živeo u Bugarskoj. Petar ga je porazio i ubio. Naredne dve decenije vladao je uglavnom mirno. ProÅ¡irio je vlast na zemlju Neretljana. Kada je bugarski car Simeon saznao da pregovara sa Vizantincima poslao je u Srbiju vojsku na Äelu sa Pavlom, sinom Brana. Bugari su zarobili Petra i odveli ga u Bugarsku gde je do kraja života bio zatvorenik.
Â
Pavle BranoviÄ â sin Brana. DoÅ¡ao je na vlast 917. kao Å¡tiÄenik bugarskog cara Simeona Äiju je vrhovnu vlast priznavao. Vladao je do 920. Vizantinci, nezadovoljni promenama u Srbiji i bugarskim uticajem, pokuÅ¡ali su da ga zbace uz pomoÄ Zaharije, sina Pribislava, koji je živeo u Carigradu. Pavle ga je zarobio i predao Bugarima. Kasnije je Pavle priznao vrhovnu vlast vizantijskog cara i time postao neprijatelj Bugarske. Sa prestola ga je 920, uz pomoÄ Bugara, proterao Zaharije.
Â
Zaharije PribislavljeviÄâ sin Pribislava. Uz pomoÄ Bugara doÅ¡ao je na vlast 920. UÄvrstivÅ¡i se na vlasti priÅ¡ao je Vizantiji. Pred bugarskom vojskom bio je primoran 924. da se skloni u Hrvatsku. Bugarski car Simeon je sa vojskom poslao u Srbiju i Äaslava, sina Klonimirovog. Župani koji su bili sazvani da prime novog kneza bili su zarobljeni i odvedeni u Bugarsku. U Bugarsku je u zatoÄeniÅ¡tvo odvedeno i brojno srpsko stanovniÅ¡tvo. Deo stanovniÅ¡tva je pobegao u Hrvatsku, a deo se sklonio na vizantijske teritorije. Srbija je 924. posle gotovo Äitavog veka otpora osvojena od strane Bugarske. Srpske kneževine u Primorju bile su poÅ¡teÄene od bugarskog osvajanja.
Â
Äaslav â sin Klonimira. Iskoristio je smrt cara Simeona (927) da pobegne iz Bugarske. Zavladao je Srbijom uz pomoÄ malog broja pristalica i priznao vrhovnu vlast vizantijskog cara. Uspeo je da obnovi i znatno ojaÄa zemlju opustoÅ¡enu unutraÅ¡njim borbama i najezdama susednih država. Po legendarnom kazivanju poginuo je u sukobu sa MaÄarima. Sa Äaslavom se prekida niz poznatih vladara iz najstarije srpske dinastije i dotadaÅ¡nji politiÄki život u granicama jedne prostranije srpske države. Država kneza Äaslava prostirala se na severu do Save, na zapadu prema Vrbasu, na istok do Ibra, na jugu do planina koje su je odvajale od primorskih srpskih zemalja koje su Äinile Paganija (oblast Neretljana), Zahumlje, Travunija i Duklja. U njenom sastavu se nalazila i Bosna, koja je tada obuhvatala dolinu istoimene reke.
Â
Vukan â veliki župan. Dukljanski kralj Bodin je osamdesetih godine XI veka postavio Vukana i Marka za župane u Srbiji, a Stefana u Bosni. Od njegovog vremena Srbi poÄinju da se Å¡ire na oblast Kosova i prema jugoistoku. Privremeno je osvojio Lipljan, prodirao prema Pologu, Skoplju i Vranju. Na kraju je morao da se pokori vizantijskom caru Aleksiju I Komninu i preda taoce meÄu kojima su bila i njegova dva sinovca UroÅ¡ i Stefan Vukan, kao i dvadeset najviÅ¡ih predstavnika srpske vlastele (1094). Vukanov uticaj u srpskim zemljama je naroÄito porastao nakon smrti kralja Bodina (1101). RaÅ¡ka je postala najmoÄnija srpska oblast i za nju se sve viÅ¡e vezuje pojam Srbija. Ne pominje se nakon 1106. kada je vodio nove borbe sa Vizantijom.
Â
UroÅ¡ I â veliki župan. Preuzeo vlast nakon Vukanove smrti. U pokuÅ¡aju da se oslobodi zavisnosti od Vizantije stupio je u teÅ¡nju vezu sa Ugarskom. Ugarski kralj Stefan II (1116-1131) oženio je sina Belu II (1131-1141) UroÅ¡evom kÄerkom Jelenom. Pregovori o braku okonÄani su godinuâdve pre Belinog stupanja na presto. UroÅ¡ I je izgleda bio u rodbinskim vezama i sa dukljanskim kraljem ÄorÄem, koji ga je jednom prilikom oslobodio iz zatoÄeniÅ¡tva u koje su ga bacili srodnici. Imao je tri sina UroÅ¡a II, BeloÅ¡a i Desu. Pored Jelene imao je i kÄerku Mariju koja je bila udata za kneza Konrada od Znojma, Älana ÄeÅ¡ke vladajuÄe dinastije PÅ¡emisloviÄa.
Â
UroÅ¡ II â veliki župan. Sin UroÅ¡a I. Sigurno se na položaju velikog župana nalazio 1146. Poražen je u sukobu sa Vizantijom 1150. i bio primoran da obnovi vazalske obaveze prema vizantijskom caru. Srbija je ranije bila dužna da u sluÄaju rata u Aziji uputi caru odred od 300 vojnika, a sada je taj broj poveÄan na 500. U sluÄaju vojnih operacija u Evropi taj broj je ostao isti â 2000 ratnika. UroÅ¡ II je privremeno zbaÄen sa vlasti 1155. za vreme nemira koji su zahvatili zemlju i samu velikožupansku porodicu. Uz podrÅ¡ku vizantijskog cara uspeo je da se vrati na vlast, ali nije poznato koliko dugo je joÅ¡ vladao.
Â
Primislavâ veliki župan. Pominje se Å¡ezdesetih godina XII veka kao raÅ¡ki veliki župan. Prema pisanju vizantijskog istoriÄara Jovana Kinama, koji ga jedini pominje, vladao je do 1162. Deo istoriÄara smatra da je Primislav ustvari UroÅ¡ II. U suprotnom reÄ je o Äetvrtom sinu UroÅ¡a I.
Â
BeloÅ¡ â veliki župan. Sin UroÅ¡a I. BeloÅ¡ je za vlade maÄarskog kralja Bele II (1131-1141), Äija je žena bila njegova sestra Jelena, otiÅ¡ao na ugarski dvor gde je zauzimao istaknute položaje. Dobio je titulu duksa koja je dodeljivana Älanovima vladajuÄe dinastije. Jedno vreme je vrÅ¡io dužnost hrvatsko-dalmatinskog bana (1144-1157). Postao je 1145. palatin, Å¡to je bila najveÄa dvorska titula. Bio je veÅ¡t državnik i istaknuti vojskovoÄa. Napustio je Ugarsku posle marta 1157. Za velikog župana izabran je 1162. Posle kratkotrajne vladavine povukao se na svoje posede u Sremu, gde je osnovao benediktinski manastir Sv. Stefana. Umro je pre 1198. godine.
Â
Desa â veliki župan. Sin UroÅ¡a I. Upravljao je Zetom i Trebinjem, a izgleda i Zahumljem. Uspeo je nakratko 1155. da doÄe na velikožupanski presto. Kako nije imao podrÅ¡ku vizantijskog cara, na kraju je morao da se zadovolji pograniÄnom oblaÅ¡Äu Dendrom (DuboÄicom). Car Manojlo I Komnin ga je 1162. postavio za velikog župana obavezavÅ¡i ga na vernost i vraÄanje Dendre. Desa se povezivao sa vizantijskim protivnicima (Ugarska, Venecija, NemaÄka) zbog Äega je 1163. optužen za izdaju, zatvoren i odveden u Carigrad. Izgleda da je kasnije uspeo da se izbavi zatvora i vrati u Srbiju.
Â
Tihomir â veliki župan. Najstariji od Äetiri sina Zavide. Veliki župan je verovatno postao nakon zbacivanja Dese 1163. Vladao je sve dok ga nije zbacio mlaÄi brat Stefan Nemanja.
Â
Stefan Nemanja â veliki župan(1166-1196). OsnivaÄ dinastije NemanjiÄ. RoÄen je u Ribnici u Zeti oko 1112/1113. kao najmlaÄi sin Zavide. Kao udeoni knez upravljao je župama Ibrom, Rasinom, Toplicom i Rekama. Na vlasti je bio 1168, a najverovatnije je veliki župan postao joÅ¡ 1166. Nemanjinim vladavinom zapoÄinje novo doba u istoriji srednjovekovne Srbije koje se ogleda u osamostaljivanju od Vizantije, Å¡irenju granica i sreÄivanju unutraÅ¡njih prilika. Nemanja se u velikoj meri oslanjao na crkvu. Sagradio je viÅ¡e crkava i manastira â Sv. Nikolu i Sv. Bogorodicu u Toplici, ÄurÄeve Stupove, Studenicu itd. Bogato je darivao crkve u Jerusalimu, Vitlejemu, Rimu, Carigradu i Solunu. Sa vlasti se povukao 1196. i zamonaÅ¡io pod imenom Simeon. Na Svetu Goru je, na poziv sina Save, otiÅ¡ao 1197. Tu su njih dvojica uz dozvolu vizantijskog cara obnovila manastir Hilandar u kojem je i umro februara 1199. Sa suprugom Anom imao je tri sina (Vukana, Stefana i Rastka) i tri kÄeri (samo Vuki znamo ime). Srpska crkva ga je proglasila za sveca.
Â
Stefan PrvovenÄaniâ veliki župan (1196-1217), kralj (1217-1228). Oženio se 1190. Evdokijom, kÄerkom vizantijskog cara Aleksija III AnÄela dobivÅ¡i pri tome vizantijsko dostojanstvo sevastokratora. Stariji brat Vukan ga je zbacio s prestola 1202. uz pomoÄ ugarskog kralja Emerika Äiju vrhovnu vlast je priznao. Od tada je Srbija uÅ¡la u ugarsku kraljevsku titulu i ostala tu sve do 1918. Stefan se uz pomoÄ bugarskog cara 1204/5. vratio na presto. Nakon pada Carigrada 1204. okrenuo se zapadu. Drugi put se oženio se Anom, unukom mletaÄkog dužda Dandola. Od pape Honorija III dobio je 1217. kraljevsku krunu, dok je njegov mlaÄi brat Sava 1219. u Nikeji izdejstvovao autokefalnost srpske crkve. Stefan je umro septembra 1228. Prethodno se zamonaÅ¡io i uzeo ime Simon. Najpoznatija zadužbina mu je ŽiÄa koja je postala i sediÅ¡te srpskog arhiepiskopa. Napisao je Žitije Svetog Simeona. Imao je Äetiri sina (Radoslava, Vladislava, Predislava i UroÅ¡a) i jednu kÄerku (Komninu). Srpska crkva ga je proglasila za sveca.
Â
Stefan Radoslavâ kralj (1228-1233). Najstariji sin Stefan PrvovenÄanog. Bio je oženjen Anom, kÄerkom epirskog cara Teodora I. Od detinjstva je vaspitavan u vizantijskom duhu. Uz svoje ime je dodao prezime Duka koje je koristio u grÄkim potpisima na poveljama i natpisima na kovanom novcu. Svrgnut je sa prestola u jesen 1233. Sklonio se najpre u Dubrovnik, a zatim u DraÄ. Vratio se u Srbiju gde ga je Sava zamonaÅ¡io pod imenom Jovan. Umro je posle 1235.
Â
Stefan UroÅ¡ I â kralj (1243-1277). NajmlaÄi sin Stefana PrvovenÄanog. Oko 1250. oženio se francuskom princezom Jelenom sa kojom je imao tri sina (Dragutina, Milutina i Stefana) i dve kÄerke (BrnÄu). Na poÄetku vladavine uredio je odnose sa Dubrovnikom. Uspeo je da suzbije pokuÅ¡aje DubrovaÄke arhiepiskopije da rimokatoliÄku organizaciju u Srbiji potÄini svojoj vlasti. Tokom njegove vladavine dolazi do snažnog ekonomskog jaÄanja Srbije, koji se ogleda pre svega u razvoju rudarstva. Podsticao je naseljavanje nemaÄkih rudara Sasa. U spoljnoj politici uglavnom je istupao u savezu sa zapadnim silama protiv obnove vizantijske moÄi. Stariji sin Dragutin, zet ugarskog kralja, zbacio ga je uz pomoÄ Ugarske sa prestola 1276. ZamonaÅ¡io se pod imenom Simon. Umro je 1277. NajznaÄajnija zadužbina kralja UroÅ¡a I su SopoÄani.
Â
Stefan Dragutinâ kralj (1276-1282). Najstariji sin kralja UroÅ¡a I. Na presto je doÅ¡ao zbacivÅ¡i oca. Oženio se 1270. Katalinom kÄerkom ugarskog kralja Stefana V te je poneo ugarsku prestolonasledniÄku titulu mladog kralja. Imao je dva sina (Vladislava i UroÅ¡ica) i pet kÄeri (Jelisavetu, Katarinu?, Margaritu?, Ursu?). Najstarija kÄerka Jelisaveta bila je udata za bosanskog bana Stefana I KotromaniÄa. Nakon pada sa konja kod grada JeleÄa, predao je, na saboru u Deževu 1282, vlast bratu Milutinu. Od tada je vladao oblastima Arilja, Rudnika, Priboja i predelima severno od Zapadne Morave kao âsremski kraljâ. Od ugarskog kralja je 1284. dobio MaÄvansko-bosansku banovinu, Usoru, Soli i Beograd, koji se tada prvi put naÅ¡ao pod srpskom vlaÅ¡Äu. Pred kraj života se zamonaÅ¡io pod imenom Teoktist. Umro je marta 1316. NajznaÄajnija zadužbina kralja Dragutina je Sv. Ahilije u Arilju. Srpska crkva ga je proglasila za sveca.
Â
Stefan UroÅ¡ II Milutinâ kralj (1282-1321). MlaÄi sin UroÅ¡a I. Na vlast doÅ¡ao po sporazumu u Deževu. Ženio se pet puta. Imao je dva sina (Stefana i Konstantina) i dve kÄerke (Anu i Caricu). Sa Dragutinom je 1291. osvojio BraniÄevo sa KuÄevom. ZnaÄajno je proÅ¡irio srpsku teritoriju na raÄun Vizantije â osvojio je teritorije severno od linije Ohrid-Prilep-Å tip. Uzdigao je moÄ države zahvaljujuÄi snažnoj privredi, trgovini i zakonodavnoj delatnosti. Tokom Milutinove vladavine dolazi do snažnog vizantijskog uticaja u državi i druÅ¡tvu. Podigao je veliki broj zadužbina, izmeÄu ostalih: GraÄanicu, crkvu Vavedelja BogorodiÄnog u Hilandaru, crkvu Joakima i Ane u Studenici, Sv. ÄorÄa u Starom NagoriÄanu, Sv. Stefana u Banjskoj, Bogorodicu LjeviÅ¡ku u Prizrenu. Umro je oktobra 1321. Srpska crkva ga je proglasila za sveca.
Â
Stefan UroÅ¡ III DeÄanskiâ kralj (1321-1331). Najstariji sin kralja Milutina. PokuÅ¡ao je da 1314. zbaci oca sa prestola, ali je poražen, oslepljen i prognan u Carigrad. Vratio se posle sedam godina. PoÅ¡to mu vid nije bio trajno oÅ¡teÄen ukljuÄio se nakon Milutinove smrti u borbu za presto iz koje je izaÅ¡ao kao pobednik. Tokom njegove vladavine trajno je izgubljeno Zahumlje koje je uÅ¡lo u sastav bosanske države. Kod Velbužda 1330. je porazio Bugare, a potom je osvojio viÅ¡e važnih utvrÄenja od Vizantije. Sa vlasti ga je 1331. zbacio sin DuÅ¡an. Zatvoren je u ZveÄan gde je ubrzo umro. Ženio se dva puta, Imao je tri sina (DuÅ¡ana, DuÅ¡mana i Simeona) i dve kÄerke (Jelenu i Todoru). NajznaÄajnija zadužbina kralja Stefana su DeÄani. Srpska crkva ga je proglasila za sveca.
Â
Stefan UroÅ¡ IV DuÅ¡an â kralj (1331-1345), car (1345-1355). Sin Stefana DeÄanskog i njegove prve žene Teodore, kÄerke bugarskog cara Smilca. Bio je oženjen Jelenom, sestrom bugarskog cara Ivana Aleksandra Asena, sa kojom je imao sina UroÅ¡a. Za vreme DuÅ¡anove vladavine srpska srednjovekovna država doživela je najveÄi teritorijalni obim, privredni i kulturni uspon. PoÄetkom 1333. ustupio je Dubrovniku PeljeÅ¡ac sa Stonom i primorje od Stona do dubrovaÄke granice. Proglasio se za cara na BožiÄ 1345, a sveÄano krunisao na Uskrs 1346. u Skoplju. Prethodno je srpska arhiepiskopija uzdignuta na rang patrijarÅ¡ije. DuÅ¡an je, po ugledu na Vizantiju, svojim najbližim saradnicima dodelio najviÅ¡a carska dostojanstva despota, sevastokratora i kesara, uveo vizantijski ceremonijal i organizaciju državne uprave. IzvrÅ¡io je kodifikaciju prava 1349. i 1354. (DuÅ¡anov zakonik). DuÅ¡anovo carstvo se prostiralo od Save i Dunava na severu do Ahaje na jugu, i od doline Meste na istoku do Drine i Dubrovnika na zapadu. Umro je krajem 1355. Poput prethodnika pomagao je, branio i Å¡titio crkvu. DuÅ¡anova glavna zadužbina je manastir Sv. ArhanÄela kod Prizrena. Bogato je darivao svetogorske manastire, kao i Sv. ArhanÄele u Jerusalimu, Sv. Nikolu u Bariju.
Â
Stefan UroÅ¡ Vâ car (1355-1371). Sin cara DuÅ¡ana. Prilikom oÄevog krunisanja za cara bio je odreÄen za savladara i naslednika i dobio je kraljevsku krunu. Nasledio je veliku, ali nedovoljno homogenizovanu državu koja je postepeno poÄela da se raspada na teritorije oblasnih gospodara. Septembra 1365. proglasio je VukaÅ¡ina MrnjavÄeviÄa za savladara i dodelio mu kraljevsku titulu, a njegovom bratu UgljeÅ¡i titulu despota. Car UroÅ¡ je umro krajem 1371. Bio je oženjen Anom, kÄerkom vlaÅ¡kog kneza Aleksandra. SmrÄu cara UroÅ¡a ugaÅ¡ena je loza NemanjiÄa. Srpska crkva ga je proglasila za sveca.
Lazar â knez Moravske Srbije. Otac mu je služio kod cara DuÅ¡ana kao logotet, dok je Lazar kod oba cara bio stavilac. Bio je oženjen Milicom, kÄerkom velikog kneza Vratka koji je navodno bio potomak Nemanjinog sina Vukana. Sa njom je imao dva sina (Stefana i Vuka) i pet kÄeri (Maru, Iliveru, Draganu, Teodoru i Jelenu). Vremenom je izrastao u najmoÄnijeg oblasnog gospodara. Igrao je znaÄajnu ulogu prilikom izmirenja Carigradske i PeÄke patrijarÅ¡ije 1375, Å¡to mu je donelo podrÅ¡ku crkve. Njegova oblast prostirala se u slivu Zapadne Morave. PolitiÄke odnose produbio je oroÄavanjem sa okolnim vladarima i velikaÅ¡ima. KÄerke je udao za Aleksandra, sina bugarskog cara Å iÅ¡mana, maÄvanskog bana Nikolu Gorjanskog MlaÄeg, Vuka BrankoviÄa i ÄurÄa StratimiroviÄa BalÅ¡iÄa. Poginuo je 28. juna 1389. u Kosovskom boju. NajznaÄajnija zadužbina kneza Lazara je manastir Ravanica. Srpska crkva ga je proglasila za sveca.
Â
Stefan LazareviÄâ knez (1389-1402), despot (1402-1427). Do 1393. (do punoletstva) u njegovo ime vladala je majka Milica. Kao turski vazal uÄestvovao je u bitkama na Rovinama (1395), Nikopolju (1396) i Angori (1402). Vizantijski car Jovan VII Paleolog dodelio mu je 1402. titulu despota. Iskoristio je sukobe oko prestola u Turskoj da se okrene Ugarskoj postavÅ¡i njen vazal (1403). Za uzvrat je dobio Beograd koji postaje nova prestonica Srbije (sve do 1427). Ugovorom sa sultanom Mehmedom I (1413-1421) obezbedio je mir koji je trajao sve do pred njegovu smrt. ZahvaljujuÄi tome dolazi do privrednog i druÅ¡tvenog razvoja Despotovine. Bio je Älan viteÅ¡kog Zmajevog reda koji je osnovao ugarski kralj 1408. Na saboru 1426. za svog naslednika odredio je ÄurÄa BrankoviÄa. Umro je jula 1427. od srÄane kapi. Bio je oženjen Jelenom, kÄerkom FranÄeska Gatiluzija gospodara Mitilene. NajznaÄajnija zadužbina mu je manastir Resava (Manasija). Bavio se književnoÅ¡Äu. NajznaÄajnija dela su mu Natpis na stubu kosovskom i Slovo ljubve. Srpska crkva ga je proglasila za sveca.
Â
ÄuraÄ BrankoviÄâ despot (1427-1456). Sin Vuka BrankoviÄa i Mare, kÄerke kneza Lazara. Najpre je vladao oblaÅ¡Äu koja je obuhvatala Kosovo i Metohiju, deo Polimlja i PeÅ¡terske visoravni. Ženio se dvaput: prvi put imenom nepoznatom sestrom trapezuntskog cara Jovana IV Komnina, a drugi put Jerinom (Irinom), kÄerkom Teodora Kantakuzina. Imao je Äetiri sina (Todora, Grgura, Stefana i Lazara) i tri kÄerke (Jelenu, Maru i Katarinu). Preuzeo je despotski presto nakon smrti despota Stefana. Na poÄetku svoje vladavine sazidao je grad Smederevo, novu prestonicu srpske države (1430). Turci su 1439. zauzeli Despotovinu. Zbog otpora koji je pružao sultan mu je oslepeo sinove Grgura i Stefana. Obnovio je državu 1444. uz ugarsku pomoÄ. Nakon toga je vladao kao veran turski sultan. Turci od 1454. postepeno osvajaju Despotovinu. Naredne godine su zauzeli njen južni deo Äime je prekinuta veza sa Zetom. Despot ÄuraÄ je umro krajem 1456.
Â
Lazar BrankoviÄâ despot (1456-1458). NajmlaÄi sin despota ÄurÄa BrankoviÄa. Bio je oženjen Jelenom, kÄerkom morejskog despota Tome Paleologa, sa kojom je imao tri kÄerke (Jelenu, Irinu i Miulicu). Tokom njegove kratke vladavine Despotovina je bila pred padom iscrpljena dugogodiÅ¡njom borbom sa Turcima, glaÄu i epidemijama. Da bi obezbedio opstanak sklopio je 1457. mir sa turskim sultanom kojim mu je bila zagarantovana cela Despotovina osim Novog Brda. Posle njegove smrti 20. januara 1458. u ime njegove kÄerke vladalo je namesniÅ¡tvo.
Â
Stefan BrankoviÄâ despot (mart 1458 â april 1459). Sin despota ÄurÄa. Bio je slep te po srednjovekovnim pravilima nije mogao biti na prestolu. Zato je oca nasledio mlaÄi brat Lazar. Posle smrti brata bio je Älan NamesniÅ¡tva koje je upravljalo zemljom. Despotsku titulu i srpsko naÄelstvo primio je od ugarskog kralja. Proteran je nakon Å¡to se bosanski kraljeviÄ Stefan oženio Lazarevom kÄerkom Jelenom. Bio je oženjen Angelinom, kÄerkom Arijanita Komnina, sa kojom je imao dva sina (ÄorÄa i Jovana) i jednu kÄerku (Mariju). Srpska crkva ga je proglasila za sveca.
Â
Stefan TomaÅ¡eviÄâ despot (21. mart 1459 â 20. jun 1459), kralj Bosne (1461-1463). Sin kralja Stefana TomaÅ¡a. ProglaÅ¡en je za despota 21. marta 1459, a 1. aprila se oženio Jelenom, kÄerkom Lazara BrankoviÄa. Predao je 20. juna Smederevo Turcima, Äime je prestala da postoji srpska srednjovekovna država.
Â
NA ÄELU (JUGOSLAVIJE) 1804-2014. GODINE
Â
KaraÄorÄe PetroviÄ, vožd (1804-1813). RoÄen je u Å¡umadijskom selu ViÅ¡evcu 1762. Pre nego Å¡to je izabran za predvodnika Prvog srpskog ustanka na zboru u OraÅ¡cu u februaru 1804. uÄestovao je u austrijsko-turskom ratu (1788-1791) tzv. KoÄinoj krajini, a posle toga bio je trgovac stokom i jedan od najuglednijih ljudi u Å umadiji. UspeÅ¡no je predvodio ustaniÄku vojsku u gotovo svim bitkama za vreme Prvog srpskog ustanka (Drlupa, Ivankovac, MiÅ¡ar, Deligrad, Suvodol, Varvarin i Loznica). Protiv opozicije borio se do 1811. kada je suzbio njen uticaj. RodonaÄelnik je dinastije KaraÄorÄeviÄ kada mu je 1808. priznato pravo nasledstva. Diplomatija je bila slabija strana njegove vladavine. Napustio je Srbiju 1813. i preÅ¡ao u Austriju, pa 1814. u Rusiju. U nameri da u savezu sa heterijom pokrene novi ustanak preÅ¡ao je u Srbiju gde je ubijen 1817. u Radovanjskom lugu.
Â
MiloÅ¡ ObrenoviÄ, knez Srbije (1815-1839).RoÄen je u Srednjoj Dobrinji u UžiÄkoj nahiji 1783. Uz polubrata Milana ObrenoviÄa ratovao je u Prvom srpskom ustanku i nametnuo se za vojvodu. Zajedno sa Turcima uÄestvovao je u guÅ¡enju Hadži-Prodanove bune 1814. Za predvodnika Drugog srpskog ustanka izabran je na zboru u Takovu 1815. Predvodio je ustaniÄku vojsku u bitkama na LjubiÄu, Paležu, Požarevcu i Dublju. U jesen 1815. sporazumeo se sa turskim vezirom MaraÅ¡li Ali-paÅ¡om, Äime je Drugi srpski ustanak primiren. U prvim godinama vladavine surovo je suzbijao opoziciju. Uz pomoÄ ruske diplomatije izradio je da Porta 1830. prizna autonomiju Srbije, a mimo ruske podrÅ¡ke potvrÄen je za vladara sa naslednim dostojanstvom. RodonaÄelnik je dinastije ObrenoviÄ. Uspeo je da Porta 1833. prizna granice Srbije iz Prvog srpskog ustanka. Pod pritiskom opozcije, koja je svoje ideje ugradila u Ustav iz 1838, napustio je Srbiju 1839.
Â
Milan ObrenoviÄ, knez Srbije (1839). Najstariji sin kneza MiloÅ¡a, roÄen u Kragujevcu 1819. Na presto je stupio posle oÄeve abdikacije, iako veÄ teÅ¡ko bolestan. VeÄi deo svoje âvladavineâ od 25 dana preležao je u krevetu, pa iza njega nije ostao nijedan potpisan dokument. Zbog njegovog teÅ¡kog zdravstvenog stanja Državni savet je obrazovao namesniÅ¡tvo u kojem su bili Avram PetronijeviÄ, Jevrem ObrenoviÄ i Toma VuÄiÄ PeriÅ¡iÄ (jun 1839 - mart 1840). Nasledio ga je mlaÄi brat Mihailo koji je u to vreme bio sa ocem, knezom MiloÅ¡em, pa je namesniÅ¡tvo ostalo na vlasti do Mihailovog povratka u zemlju u martu 1840.
Â
Mihailo ObrenoviÄ, knez Srbije (1839-1842).MlaÄi sin kneza MiloÅ¡a, roÄen je u Kragujevcu 1823. Vlast je preuzeo od NamesniÅ¡tva po povratku u zemlju u martu 1840. Njegova prva vladavina protekla je u borbi sa opozicijom-ustvaboraniteljima koji su ga VuÄiÄevom bunom iz 1842. prognali sa vlasti. Boravak u emigraciji iskoristio je za dodatano obrazovanje i putovanja po Evropi, Å¡to mu je omoguÄilo da steÄena iskustva primeni u vreme druge vlade.
Â
Aleksandar KaraÄorÄeviÄ, knez Srbije (1842-1858).RoÄen je u Topoli 1806, a Srbiju je napustio 1813. Mladost je proveo u Rusiji. U zemlju se vratio 1840. i postao je aÄutant kneza Mihaila. Na vlast su ga prevratom iz 1842. doveli ustavobranitelji. Dva puta je biran za kneza. Prvi put na skupÅ¡tini koja je održana na VraÄaru u septembru 1842, a drugi put, usled pritiska Rusije koja je njegov izbor smatrala revolucionarnim Äinom, na skupÅ¡tini u TopÄideru u junu 1843. Srbijom je vladao kao izborni knez. Njegova vladavina je znaÄajana po nizu zakona kojima je utemljen pravni poredak u Srbiji, ali i osnažen birokratski aparat. Vodio je opreznu spoljnu politiku, kojom su u njegovo ime rukovodili Avram PetronijeviÄ i Ilija GaraÅ¡anin. SaÄuvao je neutralnost Srbije u Krimskom ratu (1853-1856). Pred kraj vladavine glavni spoljnopolitiÄki saveznik postala mu je Austrija. Grupa savetnika u jesen 1857. pripremala je atentat na njega (Tenkina zavera). Zavera je otkrivena, ali je oznaÄila poÄetak kraja njegove vladavine.
Â
MiloÅ¡ ObrenoviÄ, knez Srbije (1858-1860). Po drugi put na vlast je doÅ¡ao odlukom Svetoandrejske skupÅ¡tine koja je održana u Beogradu u decembru 1858. Slavodobitno je doÄekan u Srbiji. ObraÄunao se sa politiÄkim protivnicima i nastojao je da promeni Ustav iz 1838, povrati nasledno kneževsko dostajanstvo svojoj porodici i da protera preostale Turke iz Srbije. Nastavio je sa apolutistiÄkim naÄinom vladavine, zbog Äega je od sebe odbio liberale. Preminuo je u Beogradu 1860.
Â
Mihailo ObrenoviÄ, knez Srbije (1860-1868). Po drugi put na presto je stupio posle oÄeve smrti u septembru 1860. Njegova druga vladavina obeležena je reformama u unutraÅ¡njoj upravi (zakon o centralnoj upravi, vojsci, osnovnim Å¡kolama..), a na spoljnom planu obrazovao je Balkanski savez u nameri da se povede rat protiv Turaka. NajznaÄajnija tekovina njegove vladavine je proterivanje turskih garnizona iz Srbiji 1867. Vladavina prosveÄenog apsolutiste kako je predstavljana druga knez Mihailova vladavina naiÅ¡la je na otpor liberala i omladine (Ujedinjena omladina srpska). Ubijen je u atenatu u junu 1868. PoÅ¡to u braku sa maÄarskom plemkinjom Julijom Hunjadi nije imao poroda, za kneza Srbije proglaÅ¡en je Milan ObrenoviÄ.
Â
Milan ObrenoviÄ, knez Srbije (1872-1882), kralj (1882-1889). RoÄen je u Manasiji u danaÅ¡njoj Rumuniji 1852. Sa njim je poÄela vladavine boÄne loze ObrenoviÄa, poÅ¡to je on bio unuk Jevrema ObrenoviÄa, knez MiloÅ¡evog brata. BuduÄi da je na presto Srbije stupio sa 14 godina obrazovano je namesniÅ¡tvo (Milivoje PetroviÄ Blaznavac, Jovan RistiÄ i Jovan GavriloviÄ) koje je vladalo do 1872. NamesniÅ¡tvo je 1869. donelo novi ustav. U vreme Velike istoÄne krize (1875-1878) uveo je Srbiju u rat. U prvom ratu 1876/77. Srbija je poražena, ali je u drugom 1877/78. stekla teritorijalno proÅ¡irenje na jugu i jugoistoku. Na Berlinskom kongresu 1878. Srbiji je priznata nezavisnost. Od 1879. poveo je austrofilsku politiku, pa je 1881. potpisao Tajnu konvenciju, a 1882. uz podrÅ¡ku Austro-Ugarske proglasio se za kralja. Radikali su predstavljali snažnu opoziciju i sa njima se beskompromisno obraÄunao u vreme TimoÄke bune 1883. U jesen 1885. objavio je rat Bugarskoj, ali je Srbija u tom ratu poražena. Bio je primoran na donoÅ¡enje Ustava 1888. kojim je zaveden parlamentarizam u Srbiji. Abdicirao je 1889. posle Äega je povremeno uzimao uÄeÅ¡Äa u politiÄkom životu. Umro je BeÄu 1901.
Â
Aleksandar ObrenoviÄ, kralj Srbije (1893-1903). RoÄen je u Beogradu 1876. Na presto je, poput njegovog oca, stupio kao maloletnik, zbog Äega je ponovo obrazovano namesniÅ¡tvo (1889-1893) koje su prvobitno Äinili Jovan RistiÄ, Kosta ProtiÄ i Jovan BelimarkoviÄ. Iako ne bez politiÄkog talenta, njegova vladavina obeležena je unutraÅ¡njim politiÄkim potresima. Vlast je preuzeo državnim udarom 1893. kada je pre punolestva smenio namesniÅ¡tvo i preuzeo kraljevsku vlast. Naredne 1894. ukinuo je Ustav iz 1888. i na snagu vratio NamesniÄki ustav iz 1869. Nastojao je da meÄupartijske sukobe u Srbiji neutraliÅ¡e formiranjem tzv. neutralnih vlada. Njegova ženidba sa udovicom Dragom MaÅ¡in (roÄena Lunjevica) s negodovanjem je prihvaÄena u javnom mnenju. Novim, Oktroisanim ustavom iz 1901. uveden je dvodomni parlamentarni sistem u Srbiji. Ubijen je 11. juna 1903. u zaveri koju su skovali oficiri predvoÄeni Dragutinom DimitrijeviÄ Apisom (Majski prevrat). Sa njim se ugasila vladavina dinastije ObrenoviÄ.
Â
Petar I KaraÄorÄeviÄ, kralj Srbije (1903-1918), kralj Kraljevine SHS (1918-1921). RoÄen je u Beogradu 1844. Å kolovao se u Francuskoj i Å vajcarskoj. UÄestvovao je u francusko-pruskom ratu (1870/71) i bosanskom ustanku 1875/76. pod imenim Petar MrkonjiÄ. Na kraljevski presto Srbije izabrala ga je Narodna skupÅ¡tina posle Majskog prevrata 1903. Njegova vladavina 1903-1914. smatra se zlatnim dobom demokratije u Srbiji, koja je osnažena vraÄanjem na snagu Ustava iz 1888. UspeÅ¡no je odoleo pritiscima Austro-Ugarske u vreme Carinskog rata (1906-1911) i Aneksione krize (1908/9). Komandovao je srpskom vojskom u Balkanskim ratovima (1912/13), zbog Äega je dobio epitet Oslobodilac. Zbog slabog zdravlja u junu 1914. preneo je kraljevska ovlaÅ¡Äenja na sina, regenta Aleksandra. UÄestovovao je u povlaÄenju srpske vojske preko Albanije. Preminuo je u Beogradu 1921.
Â
Aleksandar I KaraÄorÄeviÄ, kralj Kraljevine SHS/Jugoslavije (1921-1934). RoÄen je na Cetinju 1888. Za naslednika prestola Srbije proglaÅ¡en je 1909. U Prvom balkanskom ratu komandovao je Ð srpskom armijom, 24. juna 1914. postao je regent Kraljevine Srbije, a od 1. decembra 1918. i Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca. Nosio je epitet Ujedinitelj. Stvaranjem jugoslovenske države uÄinjen je raskid sa dotadaÅ¡njim državotvornim razvojem Srbije. Posle oÄeve smrti preuzeo je kraljevsku vlast. PokuÅ¡avao je da izbalansiranom politikom suzbije separatistiÄke težnje hrvatske politiÄke elite, pa kako u tome nije uspeo, izvrÅ¡io je državni udar 6. januara 1929. UnitaristiÄkom i centralistiÄkom politikom i ideologijom integralnog jugoslovenstva težio je da ostvari snažno državno jedinstvo kao nužan preduslov nacionalne integracije Jugoslovena. Kraljevina SHS je u oktobru 1929. promenila ime u Kraljevina Jugoslavija. Snažan centralistiÄki kurs oslabio je posle donoÅ¡enja Oktroisanog ustava 1931. kojim je ponovo uveden dvodomni parlamentarni sistem. U meÄunarodnim odnosima izmeÄu dva svetska rata Jugoslavija je zahvaljujuÄi njemu bila stameni Älan tzv. Versajskog poretka, te Älan Male Antante i Balkanskog pakta. Ubijen je u atentatu u Marselju 9. okobra 1934.
Â
Petar ÐÐ KaraÄorÄeviÄ, kralj Jugoslavije (1934-1945). RoÄen je u Beogradu 1923. Na presto je stupio 1934, pa poÅ¡to je bio maloletan obrazovano je namesniÅ¡tvo koje su Äinili knez Pavle KaraÄorÄeviÄ, Radenko StankoviÄ i Ivo PeroviÄ. NamesniÅ¡tvo je upravljalo zemljom od 1934. do 1941. Državnim udarom 27. marta 1941. proglaÅ¡en je punoletnim. Napustio je zemlju u toku agresije NemaÄke i njenih saveznika aprila 1941. i sklonio se u GrÄku, pa u Egipat i konaÄno u Englesku. Podržavao je antifaÅ¡istiÄki pokret Dragoljuba Draže MihailoviÄa u zemlji, ali je pod pritiskom Velike Britanije 1944. dao podrÅ¡ku Josipu Brozu Titu i partizanskom pokretu. KomunistiÄka skupÅ¡tina (AVNOJ) na zasedanju u Jajcu 1943. zabranila mu je povratak u zemlju. U martu 1945. kraljevska ovlaÅ¡Äenja preneo je na troÄlano namesniÅ¡tvo. Ustavotvorna skupÅ¡tina je 29. novembra 1945. ukinula monarhiju. Umro je u SAD 1970.
Â
Josip Broz Tito, predsednik Jugoslavije (1944-1980). RoÄen je u Kumrovcu u hrvatskom Zagorju 1892. PolitiÄku karijeru, rukovoÄen iskustvima boljÅ¡eviÄke revolucije u Rusiji, gradio je kao Älan, a potom kao rukovodilac KomunustiÄke partije Jugoslavije. Posle nemaÄkog napada na Jugosaviju 1941. doÅ¡ao je u Beograd. U borbu protiv okupatora aktivno se ukljuÄio posle napada sila Osovine na SSSR 22. juna 1941. Komandovao je partizanskim pokretom otpora i iz rata je izaÅ¡ao sa Äinom marÅ¡ala. Vladao je jugoslovenskom federacijom prvo kao predsednik vlade (1945-1953) a potom kao predsednik (1953-1980). Iako je za vreme njegove vladavine ostvaren nesporan napredak na polju obrazovanja, zdravstvene zaÅ¡tite i životnog standarda, njegova vladavina je predstavljala revolucionaran raskid sa dotadaÅ¡njim druÅ¡tvenim razvojem Srbije, dok je u politiÄkom pogledu Srbija Ustavom iz 1974. postala najslabiji Älan jugoslovenske federacije.
Â
Ustavom SR Srbije od 25. februara 1974. uvedeno je kolektivno PredsedniÅ¡tvo Srbije iz Äijih redova su se birali predsednici PredsedniÅ¡tva do 1989.
Â
Dragoslav MarkoviÄ(6. maj 1974 â 5. maj 1978). RoÄen je u PopoviÄu kod Sopota 1920. Poticao je iz uÄiteljske porodice, leviÄarski opredeljene, pa je i on kao Äak postao komunistiÄki aktivista. Pre Drugog svetskog rata postao je Älan KomunistiÄke partije Jugoslavije, a za vreme rata delovao je na prostoru Kosmaja. U posleratnoj Jugoslaviji obavljao je razne državne i partijske funkcije: bio je ministar graÄevina (1947) i rudarstva (1948) u Vladi NR Srbije, sekretar Gradskog komiteta Beograda, upravnik Radio Beograda, predsednik IdeoloÅ¡ke komisije (1956), od 1960. Älan IzvrÅ¡nog komiteta CK Srbije, ambasador SFR Jugoslavije u Bugarskoj (1963-1967), predsednik RepubliÄkog veÄa SkupÅ¡tine Srbije (1967-1969), predsednik SkupÅ¡tine SR Srbije (1969-1974) i prvi predsednik PredsedniÅ¡tva SR Srbije. Na Äelu Savezne skupÅ¡tine bio je 1978-1982, a predsednik PredsedniÅ¡tva CK SK Jugoslavije (1983/84). Penzionisan je 1986. Umro je u Begradu 2005.
Â
Dobrivoje VidiÄ (5. maj 1978 â 5. maj 1982). RoÄen je u ÄaÄku 1918. Kao student pristupio je leviÄarskom pokretu, zbog Äega je iskljuÄen iz UÄiteljske Å¡kole u ÄaÄku, pa je Å¡kolovanje nastavio u Banja Luci, Aleksincu i Osijeku. Postao je Älan KPJ 1938. Aktivan je uÄesnik u Drugom svetskom ratu, angažovan na partijskom radu u partizanskim jedinicama Å¡irom Jugoslavije (Dalmacija, Banija, Užice). Posle rata je obavljao razne funkcije: bio je sekretar Pokrajinskog komiteta u Vojvodini (1946-1951), Älan CK KP Srbije, ambasador u Burmi (1952/53), SSSR (1953-1956; 1965-1969) Velikoj Britaniji (1970-1973). Bio je Älan CK SK Srbije i Jugoslavije, Älan PredsedniÅ¡tva SFR Jugoslavije i predsednik PredsedniÅ¡tva SR Srbije. Preminuo je u Beogradu 1992.
Â
Nikola LjubiÄiÄ (5. maj 1982 â 5. maj 1984). RoÄen je u Karanu kod Užica 1916. Komandovao je u partizanskim jedinicima u Drugom svetskom ratu. Za narodnog heroja proglaÅ¡en je 1953. Nosio je Äin generala armije. Bio je savezni sekretar narodne odbrane od 1967. do 1982, a od 1982. do 1989. Älan PredsedniÅ¡tva i predsednik PredsedniÅ¡tva SR Srbije (1982-1984).
Â
DuÅ¡an ÄkrebiÄ (5. maj 1984 â 5. maj 1985). RoÄen je u NiÅ¡u 1927. ZavrÅ¡io je ElektrotehniÄki fakultet u Beogradu. UÄestovao je u narodnooslobodilaÄkoj borbi od 1944. Kao Älan komunistiÄke omladine (SKOJ) i KomunistiÄke partije postepeno je gradio politiÄku karijeru: bio je Älan je Gradskog komiteta u Kragujevcu (1945-47), Älan Univerzitetskog komiteta KPJ, direktor fabrike âBoris KidriÄâu Lukavcu, predsednik IzvrÅ¡nog veÄa SkupÅ¡tine SR Srbije (1974-1978), predsednik SkupÅ¡tine SR Srbije 1978-1982, predsednik CK SK Srbije (1982-1984) i predsednik PredsedniÅ¡tva SR Srbije. Zaslužan je za poÄetak radova na izgradnji Hrama Sv. Save u Beogradu, za Å¡ta je odlikovan najviÅ¡im odlikovanjem Srpske pravoslavne crkve.
Â
Ivan StamboliÄ (5. maj 1985 â 14. decembar 1987). RoÄen je 1936. u Brezovi kod Ivanjice. ZavrÅ¡io je Pravni fakultet u Beogradu. Bio je direktor preduzeÄa Tehnogas u Beogradu (1965-1975), predsednik Privredne komore Beograda (1975-1976), sekretar IzvrÅ¡nog komiteta PredsedniÅ¡tva CK SK Srbije (1976-1978), predsednik IzvrÅ¡nog veÄa SR Srbije (1978-1982), predsednik Gradskog komiteta SK Beograda (1982-1984), predsednik CK SK Srbije (1984-1986) i predsednik PredsedniÅ¡tva SR Srbije (1986-1987). Nakon Osme sednice CK SK Srbije 1987. izgubio je politiÄki uticaj. Kidnapovan je i potom ubijen na FruÅ¡koj gori u avgustu 2000.
Â
Petar GraÄanin (14. dec. 1987 â 20. mart 1989). RoÄen je u Jagodini 1923. UoÄi Drugog svetskog rata postao je aktivni Älan komunistiÄke omladine. UkljuÄio se u beliÄki partizanski odred, kasnije Drugu proletersku brigadu. Posle rata zavrÅ¡io je ViÅ¡u vojnu akademiju JNA i obavljao je visoke vojne dužnosti: bio je naÄelnik odseka Personalne uprave, naÄelnik Å¡taba Sedme armije, naÄelnik Komandno-Å¡tabne akademije, komadnant Prve armije. NaÄelnik GeneralÅ¡taba JNA bio je od 1982. do 1985. Aktivnu vojnu službu zavrÅ¡io je 1985. Potom je obavljao dužnost predsednika PredsedniÅ¡tva SR Srbije (1987-1989) i funkciju Saveznog sekretara za unutraÅ¡nje poslove SFR Jugoslavije (1989-1991). Umro je u Beogradu 2004.
Â
VrÅ¡ilac dužnosti predsednika PredsedniÅ¡tva SR Srbije od 20. marta do 8. maj 1989. bio je LjubiÅ¡a IgiÄ.
Â
Slobodan MiloÅ¡eviÄ (8. maj 1989 â 11. januar 1991; 11. januar 1991 â 23. jul 1997). RoÄen je u Požarevcu 1941. ZavrÅ¡io je Pravni fakultet u Beogradu i kao Älan Saveza komunista gradio je uspeÅ¡nu karijeru politiÄara i privrednika. Predsednik Gradskog komiteta Saveza komunista postao je 1984, a dve godine kasnije predsednik PredsedniÅ¡tva SK Srbije. Posle Osme sednice SK Srbije 1987. postao je najuticajniji politiÄar u Srbiji. PoÅ¡to su u martu 1989. godine usvojeni amandmani na ustav SR Srbije, MiloÅ¡eviÄ je izabran za predsednika PredsedniÅ¡tva SR Srbije. Ustavom Srbije iz septembra 1990. proÅ¡irena su predsedniÄka ovlaÅ¡Äenja. Na izborima 1990. i 1992. MiloÅ¡eviÄ je biran za predsednika Republike. Za vreme njegove vladavine desila se državna destrukcija Jugoslavije, ekonomski slom i izbili su meÄunacionalni sukobi u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan je od potpisnika Dejtonskog mira 1995. kojim je zavreÅ¡en rat u Bosni i Hercegovini. PoÅ¡to po Ustavu Srbije nije mogao viÅ¡e od dva puta da bude biran za predsenika Republike Srbije, to je 1997. postao predsednik Savezne Republike Jugoslavije. Do predsedniÄkih izbora vrÅ¡ilac dužnosti predsednika Republike bio je Dragan TomiÄ (23. jul â 29. dec. 1997). Prilikom NATO agresije 1999. bio je vrhovni komandant oružanih snaga. Demonstracije 5. oktobra 2000. posle prvog kruga predsedniÄkih i parlamentarnih izbora oznaÄile su slom njegovog režima. Na Vidovdan 2001. je predat HaÅ¡akom tribunalu. U Hagu je preminuo u martu 2006.
Â
Milan MilutinoviÄ (29. decembar 1997 â 29. decembar 2002). RoÄen je u Beogradu 1942. ZavrÅ¡io je Pravni fakultet u Beogradu. Kao Älan Saveza komunista Jugoslavije obavljao je dužnost predsednika opÅ¡tinskog komiteta Saveza komunista VraÄara i bio je Älan je Gradskog komiteta. Potom je bio republiÄki sekretar za prosvetu i nauku, upravnik Narodne biblioteke Srbije (1983-1989). Ambasador u GrÄkoj bio je od 1989. do 1995. Za predsednika Srbije izabran je u decembru 1997. Optužen je od strane HaÅ¡kog tribunala za navodne zloÄine na Kosovu i Metohiji, pa se posle prestanka mandata dobrvoljno predao tom meÄunarodnom sudu u januaru 2003. U februaru 2009. HaÅ¡ki tribunal ga je oslobodio po svim taÄkama optužnice.
Â
Posle isteka predsedniÄkog mandata Milana MilutinoviÄa i izbora novog predsednika Republike Srbije, na funkciji vrÅ¡ioca dužnosti bili su: NataÅ¡a MiÄiÄ (30. decembar 2002 â 4. februar 2004), Dragan MarÅ¡iÄanin (4. februar â 3. mart 2004), Vojislav MihailoviÄ (3 â 4. mart 2004) i Predrag MarkoviÄ (4. mart â 11. jul 2004).
Â
Boris TadiÄ (11. jul 2004 â 5. april 2012). RoÄen je u Sarajevu 1953. ZavrÅ¡io je psihologiju na Filozofskom fakuletetu u Beogradu. Od 1990. je Älan Demokratske stranke. Bio je njen potpredsednik (2000-2004) i predsednik (2004-2013). Za predsednika Srbije biran je dva puta na predsedniÄkim izborima: 2004. i 2008. Demokratsku stranku je napustio poÄetkom 2014.
Â
Tomislav NikoliÄ (31. maj 2012 â 31. maj 2017). RoÄen je u Kragujevcu 1952. Diplomirao je na Fakultetu za ekonomiju i inženjerski menadžment u Novom Sadu. Na predsedniÄkim izborima 2012.godine u drugom krugu izbora Tomislav NikoliÄ pobeÄuje dotadaÅ¡njeg predsednika Srbije Borisa TadiÄa sa 49,54% (1.552.063 glasova) naspram 47,31% (1.481.952 glasova) i time postaje predsednik Srbije. Polaganjem zakletve pred poslanicima Narodne skupÅ¡tine na dužnost je stupio 31. maja 2012.godine.