Idi na sadržaj

Akida

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Akida (arapski: عَقِيدَة, pl. عَقَائِد) jest islamski termin koji znači "dogma".[1] Naziva se i islamsko vjerovanje ili islamska teologija.[2][3]

Akida ide dalje od sažetih iskaza vjere i možda nije dio vjerske nastave običnog muslimana.[4] Razlikovao se od imana po tome što je "uzeo aspekte imana i proširio ga na nivo detalja" često koristeći "ljudsku interpretaciju ili izvore".[5] Također, za razliku od imana, riječ akida nije eksplicitno spomenuta u Kur'anu.

Postoje mnoge škole islamske teologije koje izražavaju različite akide. Međutim, ovaj termin je dobio značajnu tehničku upotrebu u islamskoj teologiji i grana je islamskih nauka koja opisuje vjerovanja islama.

Etimologija

[uredi | uredi izvor]

Riječ Akida dolazi od semitskog korijena ʿ-k-d, što znači "vezati; čvor".[6] ("Akida" se koristi ne samo kao izraz škole islamske teologije ili sistema vjerovanja, već i kao druga riječ za "teologiju" u islamu. Teologija (Akida) pokriva sva vjerovanja i sisteme vjerovanja muslimana, uključujući sektaške razlike i sporne tačke.)[7]

Prema muslimanskom učenjaku Cyrilu Glasseu, "sistematske izjave vjerovanja postale su neophodne, od ranog [u historiji] islama, u početku da bi se pobijale heresi, a kasnije da bi se razlikovale tačke gledišta i da bi se predstavile, kako su se razlike u školama teologije ili mišljenja povećavale."[8]

"Prve" dogme napisane kao "kratak odgovor na hitne heresi tog vremena" poznata je kao Fikh Ekber pripisuje se Ebu-Hanifi.[8][9] Dvije dogme bile su Fikh Ekber II "predstavnik" Ešarija i Fikh Ekber III, "predstavnik" šafija.[8] El-Gazali je također imao akidu.[8] Ove dogme su bile detaljnije od onih opisanih u nastavku.

Prema Malcolmu Clarku, iako islam "nije dogmatska religija", on je proizveo neke detaljne dogme, "neke sadrže 100 ili više izjava o vjerovanjima" koje sažimaju "teološku poziciju određenog učenjaka ili škole."[10]

Šest stubova vjerovanja

[uredi | uredi izvor]

Svi muslimani prihvataju šest stubova vjere ili vjerovanja izvedenih iz Kur'ana i Sunneta.[11] Iako postoje razlike između šiitskog i sunitskog islama i drugih različitih škola ili sekti u vezi s pitanjima kao što su atributi Boga ili o svrsi anđela, šest stubova nisu sporni.

Šest sunitskih vjerovanja su:

  • Vjerovanje u Boga i tevhid
  • Vjerovanje u anđele
  • Vjerovanje u islamske svete knjige[12]
  • Vjerovanje u proroke i poslanike
  • Vjerovanje u posljednji sud i uskrsnuće
  • Vjerovanje u predodređenost

Prvih pet se zasniva na nekoliko kur'anskih vjerovanja:

...čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike... (2:177)
...svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove... (2:285)
...onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao. (4:136)
Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu – pa Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju. (2:98)

Šesta tačka je ušla u vjerovanje zbog prve teološke kontroverze u islamu. Iako nije povezano sa sunitsko-šiitskom kontroverzom oko sukcesije, većina Dvanaestoimamski šiita ne ističe Božju bezgraničnu moć (kadar), već Njegovu bezgraničnu pravdu (ʿadl) kao šestu tačku vjerovanja – to ne znači da suniti poriču Njegovu pravdu, ili da šiiti samo negiraju Njegovu moć, potrebna je drugačija moć.

U sunitskom i šiitskom gledištu, imati iman doslovno znači vjerovati u šest stubova.

Tevhid

[uredi | uredi izvor]

Tevhid ("doktrina o jednosti") je najosnovniji koncept religije i smatra da je Allah (arapska riječ za Boga) jedan (ehad), jedinstven (vaḥid) i jedino biće vrijedno obožavanja. Kur'an uči o postojanju jedne i apsolutne istine koja nadilazi svijet – jedinstvenog, nezavisnog i nedjeljivog bića koje je nezavisno od cjelokupne kreacije.[13] Bog je, prema islamu, univerzalni Bog, a ne lokalni, plemenski ili parohijski, i apsolut je koji integriše sve afirmativne vrijednosti.[14][15]

Iman, u islamskoj teologiji, označava vjeru vjernika u metafizičke aspekte islama.[16][17] Njegova najjednostavnija definicija je vjerovanje u šest stubova vjere, poznatih kao arkān al-īmān.

Džibrilov hadis

[uredi | uredi izvor]

Džibrilov hadis uključuje pet stubova islama (tevhid, namaz, post, zekat, hadž) kao odgovor na pitanje: "O Božiji poslaniče, šta je islam?" Ovaj hadis se ponekad naziva "zaista prvim i najosnovnijim vjerovanjem."[8]

Imam vodi molitvu u Kairu, Egipat, 1865.
Car Mogulskog Carstva Aurangzeb na namazu

Namaz je ibadet. Namaz znači pozivati ​​Gospodara koji je stvorio i koji daje život klanjačima u islamu. Ovaj poziv ostvaruje nekoga da preda volju pozivaoca, poslušno svom Bogu. To je jedan od pet stubova islama. Islam daje uslovno ustupak ako je teško klanjati namaz na formalne načine. Ljudi kojima je fizički teško mogu namaz obavljati na način koji im odgovara. Da bi klanjali valjani namaz, muslimani moraju biti u stanju ritualne čistoće, što se uglavnom postiže ritualnim pranjem (abdest), prema propisanim procedurama. Namaz se sastoji od "stajanja" (kijam) s namjerom da pozove Boga, naklona do koljena (ruku') što znači biti spreman poslušati, klanjati (sedžda) spreman predati volju obožavatelja Božjoj, zatim sjediti (tešehud) tvrdeći dokaz o jedinstvu Boga i konačnosti Božijeg poslanika.

U terminologiji islamskog prava, post znači uzdržavanje od jela, pića (uključujući vodu) i seksualnog odnosa od zore do sumraka. Održavanje posta tokom svetog mjeseca Ramazana jedan je od pet stubova islama, ali nije ograničeno na taj mjesec.

Zekat je praksa dobrotvornog davanja muslimana na osnovu akumuliranog bogatstva i obavezan je za sve koji to mogu učiniti. Smatra se da je lična odgovornost muslimana da olakšaju ekonomske teškoće drugima i eliminišu nejednakost.

Hadž je islamsko hodočašće u Mekku i najveće okupljanje muslimana na svijetu svake godine. To je jedan od pet stubova islama i vjerska dužnost koju mora izvršiti svaki radno sposoban musliman koji si to može priuštiti barem jednom u životu.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Abdel-Haleem, M. A. S. (2008). "Part I: Historical perspectives - Qur'an and hadith". u Winter, Timothy (ured.). The Cambridge Companion to Classical Islamic Theology. Cambridge: Cambridge University Press. str. 19–32. doi:10.1017/CCOL9780521780582.002. ISBN 9781139001816.
  2. ^ Buang, Sa’eda; Chew, Phyllis Ghim-Lian (9. 5. 2014). Muslim Education in the 21st Century: Asian perspectives (jezik: engleski). Routledge. str. 97. ISBN 978-1-317-81500-6. Pristupljeno 9. 8. 2022.
  3. ^ Abbas, Tahir (22. 1. 2007). Islamic Political Radicalism: A European Perspective (jezik: engleski). Edinburgh University Press. str. 257. ISBN 978-0-7486-3086-8. Pristupljeno 9. 8. 2022.
  4. ^ Guillaume, Alfred (1978) [1954]. Islam. Penguin. str. 134.
  5. ^ FAROOQ, MOHAMMAD OMAR (6. 2. 2020). "Let's Be Content With Iman, Not Aqeedah". Islamicity. Pristupljeno 26. 6. 2022.
  6. ^ and hence the class VIII verb iʿtaqada "to firmly believe", verbal noun iʿtiqād "belief, faith, trust, confidence, conviction; creed, doctrine", participle muʿtaqad "creed, doctrine, dogma, conviction, belief, opinion". (Source: Wehr, Hans, “عقد” in: J. Milton Cowan (ed.), A Dictionary of Modern Written Arabic, 4th edition (1979)).
  7. ^ "Theology (Aqidah)". Madina Institute. Arhivirano s originala, 14. 8. 2021. Pristupljeno 12. 8. 2021.
  8. ^ a b c d e Glasse, Cyril (2001). New Encyclopedia of Islam (Revised izd.). Rowman & Littlefield Publishers. str. 105.
  9. ^ Abu Hanifah An-Nu^man. "Al- Fiqh Al-Akbar" (PDF). aicp.org. Pristupljeno 14. 3. 2014.
  10. ^ Clark, Malcolm (2003). "4. What Muslims believe. Rejecting formal creeds". Islam for Dunnies. Wiley.
  11. ^ Joel Beversluis, ured. (2011). Sourcebook of the World's Religions: An Interfaith Guide to Religion and Spirituality. New World Library. str. 68–9. ISBN 9781577313328.
  12. ^ "The Quran". The Quran. contributors Iman Mohammad Kashi, Uwe Hideki Matzen, and Online Quran Project.CS1 održavanje: others (link)
  13. ^ Vincent J. Cornell, Encyclopedia of Religion, Vol 5, pp. 3561-3562.
  14. ^ Asma Barlas (2002), p. 97.
  15. ^ Wahhab, Abd Al. "Chapter 4, Fear of Shirk". Kitab Al Tawheed. Darussalam.
  16. ^ Farāhī, Majmū‘ah Tafāsīr, 2nd ed. (Faran Foundation, 1998), 347.
  17. ^ Frederick M. Denny, An Introduction to Islam, 3rd ed., p. 405